”Bil je faca, vozio je BMW peticu dok mi nismo ni znali kaj je to”, pričao nam je jednom prilikom o njemu suigrač iz Zagreba Željko Župetić…
Ima jedna fantastična scena u Oscarom nagrađenom filmu ”Hrvač” s Mickyjem Rourkeom u kojoj Randy Ramzinski (Rourke) sažvakan od života u kojem je doživio devet krugova raja i pakla gleda svoje kolege u veteranskim godinama koji redom polomljeni pišaju na kateter i za šaku dolara potpisuju autograme.
Ne znam baš u detalje kako danas izgleda život Nike Čeke, ali znam da je onako dugokos kao Randy prošao također svih devet krugova i jednog i drugog i da je danas, nažalost, dosta blizak ovoj sceni.
GOL.hr predstavlja: KULTNI LIKOVI HNL-a
”Malo sreće ponekad, igrao sam crveno”, pjevao je Štulić, a Čeko doslovno živio takav život. 150 na sat. No, kada je trebao crveno, bilo je crno. Kada je trebao crno, bilo je crveno.
Čeko je bio ona ”druga” kategorija braniča koji su bili reprezentativni kalibar, ali nikada nisu iskoračili do kraja toj razini. Ostao je na samo dva nastupa protiv Australije. Neobuzdan, liderskih crta i Tarzanove frizure plijenio je figurom od kad se pojavio u seniorskom nogometnu. Idealne visine za braniča, građen kao pit bull, skočan s fantastičnim smislom za ubacivanje iz trećeg plana i topom u nogama.
Branič koji je nosio momčad nogometno je propjevao u dresu pjesnika. Iako ga je izbacio poljudski inkubator, u seniorskom nogometu se potvrdio u Zagrebu. U prvoj polovici 90-ih i tada sjajnom Zagrebu (Biškup, Osibov, Popović…).
Znate one šankerske priče…
U Hajduk je tako došao ”preko Boraje”, nakon sedam godina, u momčad koja je bila na izdisaju od velikih euro dana i brzo pohvatao konce.
Znate one šankerske postnogometne priče koje s godinama prerastu u mitove. Čeko, koji je nesumnjivo volio šank i za igračkih dana, zaradio je svoj mit s 27 godina. Ako bi mogli danas staviti 100 eura od koga se Draženu Ladiću smrači na spomen Poljuda, osim neugodnog egzekutora bure, od strijelaca sigurno posebno pamti i taj pogodak u derbiju 28. travnja 1996.
Euforija koju će ovih dana u Splitu na Ultri proizvesti svjetski DJ-i i noćni dodaci prehrani razdraganih turista na poljudskom travnjaku, ne mogu stati u istu rečenicu s tektonskim poremećajima koje je izazvao ‘vulkan Čeko’ te 67. minute prije gotovo 20 godina.
Uz onu iluziju Milana Rapaića ”nestajanje modrih u 12 sekundi”, ljevica Čeke u ’90’ s 30-ak metara je sigurno jedan od najupečatljivijih momenata od kad se igra HNL. A Miki i Niko su bili slični tipovi, koji su prije ‘dobar dan’ u birtiji prvo rekli ‘daj svima’. Samo što je Mikija njegova ljevica lansirala u tadašnji nogometni NBA – Serie A, a Čeku u zonu sumraka.
Teška bolest zaustavila karijeru
Marseille je navodno čekao u redu s ponudom od četiri milijuna maraka, a Čeko umjesto svodova Velodromea upoznao operacijske sale. Rak testisa je igrača u naponu snage odvojio od nogometa gotovo dvije godine.
”Igrat će Messi, Jonas i još devetorica” izjavio je jednom prilikom Diego Maradona dok je bio na klupi Gauča. Za prvog ste čuli, a drugi puno manje razvikaniji je Jonas Gutierrez dugogodišnji veznjak Newcastlea koji je bio standardan kod Maradone prošao je identičnu kalvariju poput Čeke. No, Jonas je ovoga proljeća doživio ono što Čeko nije, a zaslužio je. Vratio se nakon teške bolesti, zaradivši ‘standing ovation’ u rangu Gerrardovog kada se opraštao od Kopa i u posljednjoj utakmici ove sezone s West Hamom zabio za svrake.
Da, vjerojatno prebajkovito i prefilmično za naše prilike. Livanjski branič nije doživio Jonasovu sudbinu. Vratio se, ali nije bio više ”taj”. Dok je bilo para bilo je i ”jarana” oko njega, kako su nestajale pare tako su nestajali i ”jarani”. Danas živi skromno u Prijedoru, daleko od nogometa i života kakvog je vjerojatno zamišljao dok mu je Poljud tog proljetnog popodneva bio pod nogama. Niko Čeko, igrač koji nikada nije dobio zasluženi nogometni ”bis”.
Gol.hr
Post Livnjak koji nikada nije dobio zasluženi nogometni ”bis” je prvi puta viđen na Relax Portal.