Adventarenje s izbornikom, uz koji specijalitet i kuhano vino, učas nam je propalo. Da smo nastavili šetati s Dalićem sve bi se svelo na beskonačne ulete prolaznika koji su nam svojim ponašanjem jasno dali do znanja: šef ‘vatrenih’ je osoba godine
Da pitate Hrvate što bi voljeli dobiti pod borom – gotovo jednoglasni bi odgovor glasio: Zlatka Dalića. Dokaz? Našli smo se ovih dana u jednom restoranu u zagrebačkoj staroj Vlaškoj, nadomak Adventa. Nakon ugodnog razgovora, koji smo smišljeno odradili u posebnoj, praznoj prostoriji, fotoreporter Boris Kovačev izveo ga je na Europski trg, na seriju fotografiranja. Nije prošlo, a brojili smo, niti deset sekundi, kada je oko Dalića nastala gungula. I to oko podneva, kada Advent, zapravo, još spava…
– Gospon Dalić, može, molim vas, jedna fotka? – javila se jedna gospođa od kojih šezdesetak godina.
– Rekla sam ti da je on. Joooj, kako sam sretna, idem mu stisnuti ruku – upala je u đir još jedna generacija.
– Zlatko, evo nas u lajvu – ubacio se odmah potom i jedan mlađi dečko, držeći smartphone kao kameru.
Dalić je sudjelovao na humanitarnom koncertu ‘Želim život’, Zaklade Ana Rukavina, te se u call centru javljao na pozive
Strpljiv i okružen
– Izborniče, može, molim vas, jedna fotka s malim? – čekao je strpljivo red i mladi tata…
– Jura, rekao sam ti – nasmijao se Dalić, strpljiv i okružen.
Adventarenje s izbornikom, čak i zamišljeno da ga odradimo uz koji blagdanski specijalitet i kuhano vino te šetnju centrom grada, učas je propalo. Jer, šetnja s Dalićem svodila bi se na beskonačno fotkanje i uletavanje raje koja je time jasno dala do znanja: šef “vatrenih” definitivno je osoba godine.
– Znaš, ma stvari su dosta jasne: s obzirom na to da su naši igrači raspršeni diljem Europe, a da smo od ‘srebrnih’ ovdje u Hrvatskoj dostupni samo Livaković i ja, jasno mi je da sam svojevrsni reprezent, predstavnik. A kako je ono što smo napravili ovo ljeto u Rusiji zaista veliko, tako mi je posve normalno da je odjek ovakav. I iako ponekad ne znam koji je dan, gdje sam usnuo, a gdje se probudio, toliko mi je neopisivo drago što još uvijek izazivamo takvu sreću i ushit.
I zato mi ništa nije teško, pogotovo kada se radi o nekim humanitarnim akcijama, kada možemo pomoći potrebitima ili u onim najosnovnijim, kada, kao sada, srećem ‘obične’ ljude, a njima na licima – sreća – reći će pola sata prije, dok mu telefon svako toliko zvoni ili saznaje koja je sljedeća lokacija na koju mora ići.
Mjesto za pamćenje
– Eh, da se mogu multiplicirati – ne skida pozitivu sa, na trenutke zgužvanog, lica koje krije kaos.
Kaos koji je sam, odnosno kaos koji su sami proizveli. Iako je srpanj već daleko, strka ne jenjava. Priča o “vatrenoj Rusiji” nadišla je granice nogometa, pa i sporta, i to ga čini silno ponosnim.
– Svašta se nakon nas izdogađalo: od veslača, Sandre, uspjeha u mlađim košarkaškim kategorijama, mlade reprezentacije, Dinamova proljeća, tenisača… pa ako smo samo na tren uspjeli nekoga od njih motivirati, onda našoj sreći nema kraja. Jer, pokazali smo, a to stalno ističem na raznim simpozijima i predavanjima na koja me zovu, da je uspjeh prilično jednostavan: ako vjeruješ, ako si ponizan i ako si svjestan da možeš, onda je doista samo nebo granica. Nema tu, zaista, nekih kompliciranih varijabli: stvari se lako mogu simplificirati i ogledati u nečemu što se dogodilo u Rusiji, mjestu koje ću pamtiti do kraja života.
Iza te filmske priče, međutim, stoji nevjerojatan put čovjeka kojeg svi ovi ljudi na Adventu do prije dvije godine ne bi ni prepoznali. A sada mu salutiraju i zahvaljuju na nekim od najljepših uspomena koje se pamte.
– Moja obitelj i moji najbliži znaju što sam prošao; bilo je tu silno mnogo odricanja, rada, Božića bez najbližih, Božića, konačno, koje sam proveo uz aut-crtu vodeći svoje momčadi, iako bih tada sve dao da sam u Varaždinu sa svojima. Prošao sam u životu svašta, morao sam se boriti, ali blagdani bez obitelji bili su možda i moji najgori blagdani. Ali, očito, valjalo je sve istrpjeti, uz odricanja i vjeru, kako bih, konačno, sada bio najsretniji čovjek na svijetu, kako bi se dogodile ove stvari koje su postale neizbrisive. Zauvijek.
Ekipa u Contiju
I koje mu, neće reći, otimaju ono što mu najviše nedostaje.
– Istina je, ne sjećam se kada sam posljednji put sa suprugom Davorkom otišao u kino ili pogledao neki kazališni komad, tako da, eto, nisam kompetentan da sudjelujem u izboru Zlatnog Studija (smijeh), istina je da i ne znam kada sam se posljednji put opustio uz čašu vina, u miru neke glazbe koja bi se širila našom kućicom na Dravi ili vikendicom na Pagu, istina je da ne znam kada sam sjeo sa svojom varaždinskom ekipom u Contiju, što je nekako stvaralo moj mir. Ipak, imam li se pravo žaliti?
Nemam, doista nemam. Sve mi to nedostaje i nadam se da ću svim tim svojim dragim ljudima, koji su uz mene otkad znam za sebe, vratiti barem djelić vremena kada sve ovo prođe, ali trenutačno moram(o) uzvratiti na svu onu ljubav koju smo primili tijekom posljednjih godinu dana, a pogotovo unazad šest mjeseci. To je nešto nadnaravno i puni svaki atom bića, stoga osjećam potrebu te odgovornost da svima vratimo barem dio onoga što smo osjetili i doživjeli.
Dokazuju to i posljednji dani uoči Božića: predstavljanje knjige u izdanju Sportskih novosti i Hanza Medije koja je, inače, razgrabljena, pa samo dan prije toga nekoliko sastanaka u Zagrebu i put za Split, gdje je bio na pjevačkom okupljanju društva koje ih je pratilo, posjećivalo, bodrilo ili pjevalo na dočeku, zatim novo sjedanje u auto za… tko zna kamo.
– Vjerujem da će se u Varaždinu naći cijela obitelj, Davorka, ja, naši sinovi… i da ćemo zajedno dočekati Božić, pa potom otići i do Livna, gdje nas čekaju roditelji, da ćemo našim najbližima za ovaj blagdan pokloniti vrijeme o kojem svi čeznemo. Da se okupimo, opustimo i posvetimo jedni drugima. Velika je radost činjenica da svi imaju razumijevanja; OK, dečki su već stariji i imaju svoje poslove, živote, ali podrška supruge koja je u svemu uz mene velika je radost i dar.
Soba u Varaždinu
Kao što je, konačno, njemu bila ova godina. Definitivno.
– Baš, naime, čistim jednu sobu u Varaždinu, gdje spremam ovu godinu: medalje, trofeje, brojne novinske isječke koji su nas pratili na tom nezaboravnom putu. Ne želim ništa baciti, sve kada nađem vremena pomno još jednom čitam, uz trnce koji prolaze, i svemu nalazim mjesto.
Koje je, nema sumnje, među narodom pronašao i on. I koje ga veže uz reprezentaciju koju čeka novi kvalifikacijski ciklus, a uz brojne pozive iz bogatih zemalja koje ga vabe. No, on je i dalje ovdje.
– Zovu brojni ljudi i kažem, ponekad staneš i razmisliš zašto obitelji uskratiti mogućnost da bude mirna i osigurana, jer uvijek te vode takvi motivi. No, meni ugovori nisu najbitnija stavka na svijetu, kao što nije ni ovaj. U Hrvatskoj sam zato što ovaj posao ne može zamijeniti niti jedan drugi, ali i ujedno zato što mi datumi ne znače previše: vjerujem da možemo dalje i da imamo još štošta dati. Nisam se ovdje zarobio, baš kao što nisam reprezentaciju dobio na lijepe oči.
Kada sam pristao, znao sam da nešto mogu učiniti, s igračima koji su najzaslužniji za sve. Tako sam odlučio ostati, istovremeno potpuno davši za pravo i poštujući izbore Subašića, Ćorluke i Mandžukića koji su se odlučili oprostiti. Evo, i ti me pitaš za Mandžu, koji igra danas u Juventusu kako je, zapravo, igrao i uvijek: pun kvalitete, odlučnosti, srca. I najviše bih volio da je među nama, ali više od ičega poštujem njegovu odluku i njegovu riječ. Zbog svih smo tih komponenti i uspjeli doći do finala Svjetskog prvenstva…
Što je, uostalom, i otkrio u knjizi koja postaje bestseller.
– Dugo sam razmišljao, zaista, ali onda sam prelomio da bi kao trajni testament i dokument Mundijala trebalo ostaviti nešto što traje, a knjiga to jest. S obzirom na to da nisam, jasno, vješt poput vas, prepustio sam svoje misli i doživljaje u ruke vašeg kolege Dražena Antolića i on je to vrlo vjerno i odlično presložio u cjelinu koja će, nadam se, ostati trajna vrijednost jednog neobičnog, a tako sretnog ljeta u Rusiji – nasmijao se još jednom izbornik, guštajući u dva-tri časka mira koja smo mu prepustili u času kada se na vratima pojavila supruga Davorka.
Dalić sa svojom obitelji
Odmor za izbornika
On je, uostalom, sve rekao prije nekoliko mjeseci.
Sve što se poslije događalo ostaje uramljeno u sliku jednog Zagrebačkog adventa: fotkanje, osmijeh, potpis, sreća… U jednome se naizgled običnom trenutku oblikuje sve što misliš da si već znao: sport koji se doimao izgubljenim, pozicija koja se činila potrošenom i nada koja se doživljavala prijateljicom noći.
– Naravno da vjerujem da ova generacija može izići iz sjene ‘vatrenih’. Uvjeren sam da ćemo u Rusiji biti sjajni. Ovi su igrači na okupu 10-ak godina, a nikako da naprave velik iskorak. Vrijeme je za to, vrijeme je za velike stvari. Napravit ćemo to zajedno – kazao je u intervjuu upravo za Studio prije točno godinu dana.
Bez krzmanja, bez skrivanja, bez alibija.
– Ne, nisam se plašio, jer vjerujem u sebe, u svoje znanje, ali posebno u ovakve igrače koji su izuzetni. Tajming je bio ‘ajme majko’, no da nisam vjerovao da ne mogu preokrenuti situaciju, baš se nikada ne bih u to upustio. A po prirodi nisam zec koji se plaši izazova – dodao je.
I sve je to dokazao. I više od onoga što smo očekivali. I zato, sretan Božić, gospodine Daliću.
Odmorite se, izborniče, zaslužili ste…