MNK Seljak iz Livna centralnom manifestacijom krajem 2019. godine obilježio je 40 godina postojanja.
Na veličanstvenoj svečanosti koja je održana u Livnu dodijeljene su i zlatne medalje članovima zlatne generacije koja je s kraja osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća postala viceprvak Jugoslavije, zatim prvak Jugoslavije, a zbog svih dešavanja koja će se kasnije dogoditi u samoj državi, to je ujedno i posljednje prvenstvo cjelovite Jugoslavije, pa je tako MNK Seljak ostao posljednji prvak bivše države, da bi sve to krunisao osvajanjem trećeg mjesta na Europskom klupskom prvenstvu u Madridu.
U razgovoru za Oslobođenje, aktuelni predsjednik skupštine MNK Seljak i član te čuvene generacije kluba Ante Anić govori o tim zlatnim vremenima kluba, prisjeća se nekih događaja, ali i govori o današnjici kluba iz Livna i samoj proslavi 40 godina kluba.
– Uzeli smo 12. mjesec za centralno obilježavanje jubileja iz razloga što dosta naših ljudi izvanka, Švicarske, Austrije, Njemačke i drugih zemalja dođe za novogodišnje i božićne praznike u Livno. Inače, klub je osnovan u 7. mjesecu 1979. godine, u vrijeme odigravanje našeg ljetnog turnira. Mi smo cijele godine u biti obilježavali jubilej, što sportskim dijelom, što nekim detaljima na našim ulaznicama, članskim iskaznicama i ostalo. Centralni događaj smo napravili u prosincu gdje smo napravili jednu prijatnu večeru. Prekrasna je večer to bila, naši predsjednici su održali uvodne govore, a što je zanimljivo, tri su samo bila u dugogodišnjoj povijesti. S obzirom na to da se najveći uspjesi vezuju za kraj osamdesetih, pa do početka rata, kada smo bili drugi u Jugoslaviji, pa prvi u Jugoslaviji, pa treći u Evropi u te tri godine, sadašnja uprava je tu generaciju nagradila zlatnim medaljama. Tako da je 16 ljudi, koji su najzaslužniji, pored tadašnjih predsjednika i trenera, Srećka i Vinka Vukoje, dobilo medalju. U 40 godina postojanja to je najveći sportski uspjeh, to i piše na medalji, počinje razgovor za Oslobođenje Ante Anić, pa nastavlja:
– Uručene su zlatne plakete, to je na razini kluba zamišljeno kao najveća nagrada od kluba prema pojedincu, i to je za doprinos uspjehu i radu kluba. Tri su plakete dodijeljene, Srećko Vukoja kao najstariji i najdugovječniji predsjednik, zatim Vinko Vukoja koji je inicirao osnivanje kluba i dugo godina igrački i trenerski bio neprikosnoven kao broj jedan u svim segmentima sportskog života, i moja malenkost. Dobio sam jer sam neprestano nastavio raditi u klubu poslije igranja, kao trener, sportski direktor i evo sada posljednjih osam godina kao predsjednik skupštine kluba. Bila je to vrlo lijepa večer, na kojoj smo na neki način oživili uspomene na MNK Seljak.
Anić ističe da je tu ekipu koja je pokorila Jugoslaviju i stigla do trećeg mjesta u Europi pored kvaliteta krasilo veliko zajedništvo i da je velika šteta što je rat prekinuo tu generaciju, mada se kasnije pojavila isto tako izvrsna generacija u kojoj je bio i sadašnji selektor BiH Ivo Krezo.
– Nas je krasilo zajedništvo. Bili smo prijatelji i na terenu smo ginuli jedan za drugoga i to je najbitnija stvar. Naravno, bez kvaliteta to ne bismo nikako mogli osvojiti, ali je naša glavna odlika bilo zajedništvo. Kada smo išli na naše prvo prvenstvo Jugoslavije u Sremsku Mitrovicu, bili smo klub iz malog Livna, malog grada u odnosu na Sarajevo, Banju Luku, Tuzlu i onda dođemo gore igramo sa Zagrebom, Ljubljanom, Beogradom i dalje.
Tu smo izgubili od Uspinjače 2:0, dečki su bili bolji zasluženo pobijedili. Na drugo prvenstvo smo otišli sa puno više samopouzdanja i, naravno, iskustva. U finalu smo odigrali sjajno, fantastičnu odbranu, pokojni Dalibor Perković Dali, njega moram spomenuti, fantastično je branio, dali smo jedan gol i 1:0 je završilo finale. I onda smo otišli u Madrid, a najmanje se priča o tome. Tamo su nas čekali prvak Italije iz Rima, prvak Portugala iz Lisabona, prvak SSSR-a iz Moskve, zatim prvak Mađarske iz Budimpešte i onda dolazi jedno selo, za njih je to bilo selo, Livno.
Jugoslavija jeste tada bila velika država, ali poznata po nekim drugim stvarima. Znali su za Beograd, Zagreb, Sarajevo, ali za Livno niko nije čuo. I tu smo se dobro prezentirali i vjerujte da u polufinalu nismo naletjeli na neprikosnovenu španjolsku ekipu Interviu Lloyd’s, možda bismo čak i drugi bili. To je bio ‘’kapak’’.
Prvi nismo mogli biti, Španjolci su ubjedljivo najbolji bili. Kasnije već dolazi nesretni rat koji izbacuje iz stroja većinu postave. Golman Dalibor Perković Dali nam je poginuo, ja sam ranjen i kasnije nismo mogli biti u pravom pogonu, praktično nije ni bilo nogometa niti je ko mislio o nogometu, tako da smo mi stali u jednom usponu snage.
Koliko god mi je žao zbog tih svih dešavanja vezanih za rat, naravno, žao mi je i Seljaka jer smo bili sazreli da napravimo za još nekoliko godina još veće uspjehe i da se etabliramo kao jedno od najbitnijih sportskih društava u široj regiji, iako mislim da to i jesmo uspjeli i ovako, prisjeća se Anić, i gotovo u dahu nastavlja:
– Onda je došla nova generacija sa Ivom Krezom, Daliborom Duvnjakom, Markom Brčićem, Božom Crnjkom i oni su nastavili. Ali su oni bili više turnirska ekipa, samo iz tog razloga što se državna takmičenja nisu organizovala, ali je došlo do ekspanzije turnira, pogotovo u našem području od srednje Bosne do Hercegovine i Dalmacije. Svako selo je imalo turnir, a oni su sve to poharali. Nastavljen je taj neki rezultatski kontinuitet. E, onda je došla Premijer liga, nismo osvojili ništa, bili smo u finalu Kupa, ali smo konstantan klub što se tiče tih nekih rezultata.
Isječak iz Oslobođenja od 14. siječnja 1991. godine
On ističe da je nit koja se provlači kroz čitavo postojanje MNK Seljak inat. Iz inata su nastali, opstali, i još postoje.
– Ime je nastalo iz inata. Bilo je nekih razmjerica seoskog i gradskog dijela stanovništva. U to vrijeme je postojalo nekih antagonizama i klub i ime su nastali iz inata. Zvaćemo se Seljak i idemo u grad igrati lopte. I čitavo postojanje nešto radimo iz inata, od svih tih prvenstava i svega. Događalo se nama i da otimaju prvenstva. Sada tačno ne mogu da se sjetim godine. Uglavnom, mi smo postali prvaci Federacije BiH, a Republika Srpska još nije imala zvanično uspostavljenu svoju ligu. E onda su nam rekli da trebamo igrati protiv drugoplasirane ekipe iz Federacije BiH. Mi, naravno, nismo htjeli da igramo tu utakmicu, a već je recimo bila žrijebana grupa u Portu za Europsko klupsko prvenstvo, ali mi jednostavno nismo htjeli ići. Inat nas je stvorio i inat nas vuče. Zatim druženje. Nama igra nije samo nogomet već i to takozvano treće poluvrijeme. I prije i poslije utakmice bili smo zajedno, družili smo se i poslovno i privatno, svi smo isprepleteni nekim kumstvima, prijateljstvima. Dakle, to neko zajedništvo, prkos i inat su nas obilježili.
Seljak je izbacio mnoge sjajne igrače i u ovom vijeku, ali upravo taj problem manje sredine ih ‘’progoni’’ i sada misle samo o opstanku.
– To je naš problem. Koliko god je jedno vrijeme bila kvaliteta što imamo najviše domaćih igrača, sada nam to postaje problem. Livno nije univerzitetski grad. Imamo fantastičnu generaciju momaka koji još idu u srednju školu i, na sreću, jer moraju studirati, oni će otići na fakultet, ili u Mostar, Split, Zagreb ili u Sarajevo. Vratit će se tek za 4-5 godina, ako se i vrate, a onda je i pitanje u kakvom će se stanju vratiti. To je naš najveći problem. Uvijek smo bili bazirani na širu livanjsku kotlinu, ali onda smo došli u situaciju da igrački i ljudski odgojimo igrača, ali on mora otići da obezbijedi životnu egzistenciju u neki drugi grad.
A Livno je daleko od svega, u Hercegovini imate 6-7 gradova koji su na 20-30 kilometara, imate u Bosni još i veću koncentraciju ljudi, jednostavno, a kod nas ovdje imamo Glamoč, Grahovo, sve mrtve zone. Imamo mi i Tomislav-Grad, još se malo borimo, ali nema od toga puno sreće. Prva preokupacija je tako za nas sada da samo ostanemo u ligi. Prošle godine smo uspjeli čak ući i u play-off, ali u narednih nekoliko sezona prioritet će biti ostati u ligi, jer ipak je Premijer liga kvaliteta i organizacijski i sportski i lakše je držati klub kada ste u elitnom rangu.
