“Morao sam reagirati kad sam pročitao što je dotični kazao o meni. Imam svoju stranu priče od trenutka od kad sam došao u Hajduk pa do mog šutiranja s Poljuda. Jer ja to ne nazivam otkazom, nego baš šutiranjem…”
Izjave Igora Štimca je u intervjuu za 24 sata iznio svoj pogled na činjenicu da je Slišković one godine kad je Hajduk osvojio svoj posljednji trofej u HNL-u smijenjen u trenucima kad je imao tri boda više od Rijeke i četiri od Intera.
Štimac je kazao kako bi Hajduk vjerojatno i sa Sliškovićem osvojio naslov, ali uprava je zaključila da on nije zaslužio tu čast zbog neprofesionalnog ponašanja.
Kazao je Štimac i da je sve prepustio pomoćniku Miši Krstičeviću, da nikad nije ispunio uvjet koji je pred njega postavljen kad je došao, donošenje diplome ili licencije.
Zaključio je da je Baka kao trener imao isti problem koji je imao kao igrač, te da zato nije napravio karijeru kakvu je mogao…
– Morao sam reagirati kad sam pročitao što je dotični kazao o meni. Imam svoju stranu priče od trenutka od kad sam došao u Hajduk pa do mog šutiranja s Poljuda. Jer ja to ne nazivam otkazom, nego baš šutiranjem! Dakle, ovo ću sad kazati vama i više nikada nikome u životu, te teme se nikada više neću dotaknuti, ali neka ljudi pročitaju. Ovo je istina kako je ja vidim – kazao je za Sportske novosti Slišković.
Ističe da sve što kaže može potkrijepiti činjenicama.
– Vidite, više nemam snage da tom čovjeku izgovorim ime, pa će on od mene u ovom razgovoru biti nazivan dotični. Dakle, dotični gospodin navodi da je uprava, ljudi koji su u to vrijeme vodili Hajduk, odlučila da nisam zaslužio tu čast biti prvak s Hajdukom zbog svog neprofesionalnog ponašanja. Dakle, sad se postavljaju neki upitnici, zar ne? Kako je uprava znala da će Hajduk sedam ili osam kola prije kraja biti prvak? Kad je bodovna razlika između Hajduka, Rijeke i Intera, koji su se borili za titulu, bila tako tanka, mala? Po čemu su mogli znati da će biti prvaci? Zar ta izjava u kojoj uprava Hajduka zna da će biti prvaci ne povlači neka potpitanja? Na osnovi čega su znali?
Nastavio je o navodima kako je bio neprofesionalan…
– Da sam bio neprofesionalan, zar bih Hajduk sa svojim stručnim stožerom od trećeg mjesta otpozadi kad sam ga preuzeo doveo na prvo mjesto? Zamislite da sam se ponašao profesionalno? Onda bismo vjerojatno osvojili naslov s dvadeset bodova prednosti! Navodi dotični gospodin da sam ja navodno prepuštao vođenje treninga svom pomoćniku Miši Krstićeviću. A sad ću vam kazati razlog zbog kojeg sam bio prinuđen prepuštati mu neke treninge. U isto vrijeme dok sam vodio Hajduk, bio sam izbornik reprezentacije Bosne i Hercegovine. Gospoda iz Hajduka su nakon lošeg starta i lošijih rezultata mene pozvali da razgovaramo. U tom trenutku nisam niti znao o čemu ćemo razgovarati, niti što je povod razgovora. Stigao sam na sastanak, a tada su mi kazali: “Blaž, spasi nam glavu!” Kazali su mi da ih Torcida uzima na zub, da ih žele linčovati. Jedan od petorice koji su bili nazočni, praktično je kleknuo preda mnom i kaže mi: “Molim te, preuzmi Hajduk, tebe Torcida obožava, jedino nas ti možeš spasiti.”
Priča da je taj sastanak trajao punih pet sati.
– Stotinu i jedan put sam im kazao da imam posao kao izbornik, da je to ozbiljan posao, da ne mogu zanemariti obveze u Nogometnom savezu Bosne i Hercegovine i reprezentacije zbog Hajduka. Ali, pazite sad, nakon tih pet sati pristajem postati trener Hajduka na nagovor dotičnog gospodina! Iz poštovanja prema njemu i svojoj volji da pomognem Hajduku. Držao sam da poznajem materiju i da ću moći podignuti momčad, vidio sam da imaju mladih igrača s potencijalom. Htio sam neke promjene da izađemo iz te krize.
Tada potpisuje ugovor…
– Međutim, u tom ugovoru Hajduk se obvezuje da sve obveze koje imam prema Savezu BiH i reprezentaciji mogu obavljati bez ikakvih problema. Meni je tim ugovorom bilo dopušteno otići jednom u mjesec dana do Sarajeva kako bih mogao obaviti svoje obveze, da napravim pripreme s reprezentacijom. Mi smo se u to vrijeme skupljali za kvalifikacijske utakmice. Igrali smo i odlučujuću utakmicu s Danskom za izravni plasman na Europsko prvenstvo. Normalno, ako odem na pripreme reprezentacije tjedan dana, od ponedjeljka do ponedjeljka, moram momčad Hajduka ostaviti svom pomoćniku. Mišo Krstičević je veliki radnik i sjajan profesionalac, radio je maksimalno profesionalno. Druga je stvar što su neki pojedinci mislili da ako nema prvog trenera mogu raditi što hoće, da mogu zabušavati. Međutim, oni su se varali jer je Mišo bio mnogo oštriji od mene!
Veli da je tu počelo neko nezadovoljstvo starijih igrača, jer je on počeo forsirati mlađe.
– Dao sam priliku određenom broju mlađih igrača. U tih sedam-osam mjeseci koliko sam bio u Hajduku sigurno sam četiri-pet puta bio odsutan, od nekih pet do sedam dana. Ali tako sam dogovorio i tako sam potpisao ugovor, Hajduk je bio obvezan pustiti me. Kad sam se vraćao u Hajduk, normalno sam obavljao treninge. Neka dotični gospodin kaže jesam li tada propustio jedan trening, jesam li ikad zakasnio na trening? Također, hvali se kako su uveli ovoga ili onoga igrača, Vučka, Bušića, Grgurovića ili ne znam koga, što je neistina. Sve sam njih ja uveo u momčad! Dok ja nisam došao u Hajduk, za te klince se nije znalo. Sve sam ih ja forsirao vjerujući u mlađe igrače. Mislio sam da je to jedan od načina da se Hajduk izvuče iz krize. Momci su iskoristili svoju priliku.
Onda je dodao i ovo…
– Vidim da sad dotični gospodin kuka kako je uložio svoj osobni novac kod dovođenja Nike Kranjčara. Ako je već odlučio pomoći, a spominje da je vladalo nezadovoljstvo jer su plaće kasnile po dva-tri mjeseca, mogao se podići kredit, pa osigurati novac do kraja sezone, da se isplate plaće. Na taj način se pomaže klubu, a ne da se dovede jedan igrač.
Kad govori o Niki Kranjčaru, Baka kaže…
– Kranjčara bi poželio svaki trener na svijetu, ali u zimskom prijelaznom roku nismo imali razloga dovesti kvalitetnog igrača kao što je Niko Kranjčar! To je bila samo osobna promocija dotičnog gospodina kao sportskog direktora, te tadašnjeg predsjednika. Eto, željeli su pokazati kako baš oni žele najbolje Hajduku. A nisu bili svjesni koliko su drugih problema proizveli dovođenjem Nike Kranjčara. Zamisli, došao je Niko, jedan od najvećih talenata ne samo Hrvatske, već i Europe, sjajan dečko, vrhunski profesionalac. Daj Bože da imamo milijun Kranjčara, onda bi ovaj svijet bio bolji. Da, bio sam kao trener za to da Niko dođe. Ali nisu ostali igrači Hajduka bili ludi. Dovodiš igrača koji je skup, a nemaš dva-tri mjeseca za plaće!? Niti za one koji rade u klubu, niti za igrače. Napravio si momčadi i klubu medvjeđu uslugu za svoju osobnu afirmaciju. I meni kao treneru u svlačionici. Možda nesvjesno, ali jesi. No dobro, ako si to i napravio, nemoj poslije kukati da si izgubio novac. Pa valjda si to uradio zato što si volio klub, zar ne?
A što je bilo s diplomom, odnosno licencijom za vođenje momčadi?
– To može posvjedočiti i čovjek koji je sa mnom bio na razgovoru o preuzimanju Hajduka, Ahmet Pašalić, koji je bio u svojstvu direktora reprezentacije BiH. Kazao sam im da imam upisanu Pro licencu te da mi je ostao samo diplomski rad. Ja sam s tom licencom vodio reprezentaciju BiH, ona je bila validna u UEFA-i i FIFA-i. Da nije bila, ne bih mogao sjediti na klupi BiH. Rekao sam im da ću im donijeti tu licencu, te da me oni onda registriraju u Hrvatskom nogometnom savezu. U Hajduku nisu mrdnuli “onom stvari” da je proslijede u HNS, da je verificiraju! Ta licenca je ostala u ladicama Hajduku! Kasnije sam pitao Zorislava Srebrića je li ikad stigla u Savez, kazao mi je – nije! Eto vam ga živog, neka kaže je li do njega ikad došla moja licenca. Dakle, priča o licenci je još jedna notorna laž. A tvrdili su u sporu da ja uopće nisam bio trener. A nisu proslijedili moju licencu u HNS…. Na tu foru su oni i išli… Zamislite koliko je tu bilo laži i kontradiktornosti.
Baka je podvukao…
– Dotični gospodin ima muškosti koju je prema meni pokazao u više navrata, ima gospodskih manira koje je također prema meni pokazao u više navrata…. Ali mu poručujem da je trebao biti onakav kakav je bio u početku, a ne da se rukovodi nekim svojim interesima. Pun mi je više kufer prozivanja.
Slišković je želio još nešto istaknuti…
– Dotični komentira moju nogometnu i igračku karijeru. Nitko osim možda deset-petnaest trenera u svijetu nije kompetentan da komentira rad drugoga, njegove uspjehe ili neuspjehe. Ja nikad nisam komentirao rad ili mišljenje svojih kolega. Svi jedemo isti kruh, zato je to nekorektno. Ako neću kazati najbolje za kolegu, onda ću radije šutjeti. Dobro, samo sam jednom izabran u idealnu momčad u sto godina Hajduka, samo jednom sam izabran, u sezoni 1984./85., za najboljeg igrača Jugoslavije, samo jednom sam izabran, 1987. godine, za najboljeg stranca u Francuskoj… Mogao sam možda više puta… U svojoj trenerskoj karijeri sam osvojio samo dva naslova prvaka… Nije idealno, moglo je bolje, moglo je i gore. Ja se samo pitam čime se dotični gospodin može pohvaliti? Pa da sebi daje pravo da komentira moju nogometnu i trenersku karijeru…
