Hrvatska je svoj nastup na Europskom dvoranskom atletskom prvenstvu u Torunu završila osvajanjem jedne medalje. Filip Mihaljević bio je brončani u bacanju kugle, dok su jučer u prvom krugu kvalifikacija svoj nastup na 60 metara prepone završile Ivona Lončarek i Klara Koščak.
Zahvaljujući Mihaljeviću Hrvatska se našla na tablici osvajača medalja, tamo gdje je nije bilo od 1994. i srebrne medalje Branka Zorka na 1500 metara.
Tata trenirao uz Čolović Filip ima još puno vremena za osvajanje medalja, tek mu je 27 godina, a ozbiljnom atletikom počeo se baviti 2002. Rodom je iz Livna. – U Livnu je najpopularniji bio nogomet pa sam i ja trenirao u Troglavu, klubu u kojem je nekad igrao i Zlatko Dalić, današnji izbornik hrvatske nogometne reprezentacije.
Na selu smo kao djeca, sjećam se, imali nekakve preponice pa smo skakali preko njih. Onda samo bacali kamena s ramena, susjedova djeca i ja. Čak smo jednom napravili i jamu za skok u dalj, skakali smo po dva-tri metra, imali smo tada nekih sedam-osam godina – kaže Filip. Tata je isto bio sportaš? – Moj otac bio je u upravi kluba kada je Dalić igrao pa se njih dvojica i dobro poznaju. Inače, naše kuće udaljene su dva-tri kilometra.
Da, tata se bavio atletikom na fakultetu, nije imao neke velike uspjehe, ali stalno je trčao po livadama. Trenirao je sa Slobodankom Čolović (op. p., srebrna na Mediteranskim igrama 1983., zlatna 1987., brončana na EP-u 1986. na 800 metara). Bio joj je nekakav sparing-partner.
Inače, zbog visine igrao sam na mjestu stopera. No bilo mi je jasno da u nogometu neću ostvariti neku veliku karijeru pa sam prihvatio poziv Ivice Jakeljića, tada trenera ASK. Prvih šest mjeseci na treninge sam putovao iz Livna, i to samo vikendom. Ipak mi je trebalo dva, dva i pol sata do Splita i toliko nazad. Onda sam se u četvrtom srednje preselio u Split – istaknuo je brončani Filip.
Potom se zaputio u SAD. – U to vrijeme u Ameriku su otišli Martin Marić i Stipe Žunić, a kako su u obitelji svi završili fakultet, tako sam i ja želio postati fakultetski obrazovan. Upisao sam i završio ekologiju i njemački jezik. Tata je magistar agronomije, a brat magistar šumarstva – istaknuo je Mihaljević.
U Dohi gledao u luksuz
Svoju prvu veliku medalju osvojio je 2013. kada je u Rietiju bio drugi u bacanju kugle na Europskom juniorskom prvenstvu. Dvije godine poslije u Tallinnu je bio zlatni na Europskom prvenstvu do 23 godine, a 2016. osvojio je broncu na Svjetskom seniorskom prvenstvu u dvorani. Nakon završetka studija otišao je na pola godine u Katar, u klub u kojem je radio njegov prvi trener Jakeljić.
– U Kataru je dosta toga drukčije. Prije sam već bio tamo na pripremama pa sam imao sliku kako to otprilike izgleda. Ta arapska, istočnjačka kultura, odijevanje, žene u crnome, muškarci u bijelim odijelima. To prvo primijetiš. Kao i veliki luksuz, Ferrarije i Bugattije na ulicama – kaže Filip.
Prošlu godinu sasvim sigurno će zaboraviti. Zbog pandemije nije otišao na Svjetsko dvoransko prvenstvo u Kinu te na Olimpijske igre u Tokiju, koje su odgođene. Zbog lockdowna nije mogao izlaziti iz stana i trenirati dobra dva mjeseca. – Tadašnji način života bio mi je veliki problem.
Da nije bilo interneta i mobitela, poludio bih jer su mi u to vrijeme obitelj i djevojka bili u Livnu. Stalno sam razgovarao s njima da bih sačuvao zdrav razum. Dosadilo mi je gledanje serija i filmova, znao sam tek kratko izaći i udahnuti zrak, a hranu sam naručivao – kaže Mihaljević. U međuvremenu se oženio i potpisao ugovor s ASK-om na čak osam godina.
